Milka Ivić je, po meri talenta, u svemu bila otmeno i odmereno „svoja“ – i kao predavač i autor, i kao naučnik i žena. Njena naučna intuicija nikada je nije izneverila. Radeći kao asistent u Institutu za srpski jezik, u neposrednom dodiru sa jezičkom građom za Rečnik SANU, Milka Ivić je zapazila neke neobične slučajeve upotrebe instrumentala i rešila da o značenjima tog padeža u našem jeziku napiše doktorsku disertaciju. Belić je smatrao da je to „suviše težak zadatak“ za početnike i predložio da njena disertacija bude posvećena padežima s predlozima.
Razmišljala sam: od mene se očekuje pouzdanost deskripcije, a mene srce vuče da se udubim u semantičke probleme – kaže. Ostala je pri svom izboru iako je prijavljen naslov disertacije Belić stilizovao. Bez „čvrsto postavljene metode analize, potpuno lišena saveta mentora, čak – krišom od njega“, sećala se kasnije te važne epizode, „krčila sam stopu po stopu dotle neistražene sintaksičko-semantičke oblasti. Uz sebe sam imala samo jedno, ali dragoceno: Pavlovo (kritičko) savezništvo“.
Kada je posle tri godine predala ukoričeni primerak završene disertacije Značenja srpskohrvatskog instrumentala i njihov razvoj (sintaksičko-semantička studija), Belić je, zbunjen, „ledenim glasom izgovorio nekoliko oštrih reči“ na račun njene „drskosti“ pa nasumce počeo „prebirati pogledom po tekstu“. Sutradan je u kabinetu sačekao stojeći, ozaren nekom njoj „dotad nepoznatom toplinom“, sa disertacijom u rukama. „Pročitao sam je na dušak: celu sam je noć čitao, do četiri ujutru; iz ruku nisam mogao da je ispustim“, rekao je. Majstorski kandidat je matirao velemajstora.
Disertacija je štampana u ediciji posebnih izdanja SANU 1954. Ovaj događaj mnogo govori i o Aleksandru Beliću i o Milki Ivić. Imao je stari profesor dovoljno tolerancije da prihvati njen stav a da ništa ne oduzme svom autoritetu, a Milka Ivić je, opet, bila toliko smela, ne ceneći ništa manje svog velikog učitelja, da ostane pri svom izboru i disertaciju uradi na najbolji mogući način. Otuda je i sama, kao nastavnik savremenog srpskog jezika i opšte lingvistike na Novosadskom univerzitetu (njeno i Pavlovo građansko poreklo nije bilo preporuka za Beogradski univerzitet) uvek bila „tolerantna prema drukčijem stavu“ i „imala razumevanje čak i za ono što se uvek nije moralo razumeti“ (D. Petrović).
Milka Ivić „govori i piše jasno, jednostavno i lepo o stvarima koje niti su jasne niti su jednostavne, a lepim mogu postati tek onda ako i kada se zavole“, primećuje Zuzana Topolinjska.