Klasici kao smireni pogled unazad i hedononistička potraga za neprikosnovenom literaturom minulih vremena. Biblioteka "Antologija svetske književnosti" vraća nas biserima lepe književnosti dokazujući da ta dela i njihovo vreme nikada ne prolaze.
Ne hajući za trenutne propovedi trenutnih teoretičara, Per Lagerkvist će, drsko do sablaznog, za junaka svoga dela uzeti kepeca u službi srednjovekovnog kralja. Čineći time maestralni otklon od ljudi, jer ce kepec s početka romana reći da ne pripada ljudima, da su kepeci neka posebna vrsta, kroz usta nečeg "neljudskog" sasuće savremenom svetu u lice sve njegove poroke, gadosti, licemerja, brutalnosti, uživanja u krvi i ratu, strast za ubijanjem, saopštiće duboko ironijsku a smislenu porugu o religioznosti često teško odvojivu od licemernog, pokazaće koliko su rituali sahrana, smrti i oplakivanja samo u funkciji društvenih igara, opet licemerja i puki instrument u rukama graditelja iluzija i obmana.
Porazno po nas je što Kepec sve to govori bez trunke zazora. Njegovo zgražanje i čak otvoreno gađenje nad ljudima, s početka nas malo žacne i začudi, da bi nas do kraja knjige uveo u duboku potrebu da promišljamo sve što je ljudsko, terajući nas time do određenog pročišćenja i složenijih samospoznaja.