Oblast - DOMAĆI AUTORI

 

Neoženjeni stalno pričaju o njihovim prednostima nad oženjenima. Nemaju oni pojma kakav je osjećaj ostati bez tašte. To ti je kao sedmica na lotou. Ono, doduše, ja to lično nijesam imao sreće da doživim, ali mogu zaključiti da je tako, jer nasuprot paklu mora biti raj. Dok čekam taj srećni trenutak, ja sam sebi malo olakšao život sa nekoliko veoma važnih sitnica koje bih svima preporučio. No, prije toga moram reći nešto o mojoj tašti, mada su one skore sve iste.

 

Moja tašta je, nažalost, dosta mlada i veoma zdrava, pa se sa te strane ne mogu nadati spasenju. Kad sam je prvi put vidio, prosto sam se ukočio da čak nijesam ni primijetio da mi je pala cigareta na stolnjak, koji je počeo da gori. Ja nijesam primijetio, ali je primijetila moja tašta. Samo se nasmijala, ali kakvo je zlopamtilo, shvatio sam kada mi je u taj isti stolnjak umotala pečeno prase, poklonjeno za svadbu.

 

Čudo jedno kako muškarci olako prihvataju kaznu i prije nego što naprave grešku. A prva i najveća kazna jeste TAŠTA. Tek od toga dana sam rijetko kad trijezan i svjestan, a bolje bi bilo da ni tad nijesam bio, možda me ne bi ni primila u kuću. Ono, trijezan sam bio, a da sam baš bio svjestan – nijesam, jer da jesam… Značajno me kucnula po ramenu i rekla da ću biti dobar magarac, ’oću reći, dobar zet. Nasmijao sam se njenom lapsusu. To je, čini mi se, bilo poslednji put da se u njenom prisustvu smijem od srca, ali se nadam da ću joj se još jednom nasmijati.

 

Kad sam shvatio šta me je snašlo, počeo sam razmišljati kako da se spasem, ili bar olakšam sebi. Na svu sreću, moja tašta živi daleko, pa mi dolazi jednom u pet godina, ali je i to mnogo. Možda bi ona dolazila i češće – ne daj bože – ali joj ja stalno pričam o saobraćajnim nesrećama u kanjonu Platije, o lošim vozovima i nesigurnim avionima. Pred njen dolazak sam pokvario federe na gostinskom krevetu, ali uzalud i na moju nesreću, jer je ona izjavila da bi voljela da spava sa kćerkom, a ja sam morao u gostinsku sobu. Srećom, sve vrijeme je padala kiša pa nijesmo mogli ići u razgledanje Crne Gore. Da mi ne bi prebacivala kako tasta svuda vodim a nju ne, odvojio sam sat vremena i poveo je na putovanje kroz monografiju Crna Gora ekološka država. Posebno su joj se dopale naše crkve, i običaji vezani za sahrane. Obećao sam da ću joj sa zadovoljstvom držati govor ako taj dan ikad dočekam. Sva sreća, nije tražila da čuje šta ću reći. Ne znam kome bi bio potreban govornik. Znam samo jedno – kad oboje umremo nećemo na istom mjestu biti. Moliću Boga da nas razdvoji pa makar morao i u raj. Kad je ono pjesnik rekao:

 

 

sigurno nije mislio na njenu majku. Za taštom, zbog nje i bez nje se luduje, svako na svoj način. Neki čak odu i u filozofe (pretežno su to oni jadnici koji vole tašte), ali ih je većina tragičara. Samo jedan manji broj su komičari i to većinom oni kojima je tašta daleko. Oni srećnici koji su ostali bez nje su pjesnici. 

 

Kad god odem u tazbinu, a odem kad moram, uvijek kažem da ću ostati samo dva dana. Ako kažem da ću ostati duže, a zbog djece moram, mogla bi odmah pokazati svoje pravo lice. Ovako, veli, đavo ostaje samo dva dana, pa je prema meni nešto bolja i uviđajnija. Ali ako ću stvarno da ostanem samo dan-dva, onda joj obavezno kažem da ću ostati deset – neka se nervira. Tamo dosta pijem, pravim se nagluv i zaboravan. Svoju lijenost dokazujem stalnim ležanjem i gledanjem televizije. Bolje je gledati i političke emisije nego nju. Taštinu sliku uvijek nosim sa sobom. Kad mi je teško, pogledam u nju i shvatim da ono što mi se dešava nije ništa i da se može izdržati.

 

Nikad je ne zovem, jer zlo uvijek dođe samo. Na taštu je posebno opasno misliti dok voziš, da ti ne padne mrak na oči, skoči pritisak, pa napraviš neki belaj i pričiniš joj zadovoljstvo. Nikad joj ne treba priznati da je u pravu, pa ni kad kaže da je mlijeko bijelo, jer će odmah promijeniti mišljenje, a ti ćeš biti kriv za pređašnju zabludu – jer ti si neminovno kriv i nikad nijesi u pravu. Ako te istjera iz kuće ne kukumavči, već bježi koliko te noge nose dok se nije predomislila.

 

Mogao bih još mnogo pisati o mojoj tašti, ali je i ovo dosta, ili bolje rečeno nikad se ne može reći dovoljno. Zlo je neopisivo, neobjašnjivo i neizbježno. Od njega nema spasa – sem da je nemaš, a opet, bolje da je imaš, jer bi inače bilo dosadno: o kome bi pričao viceve, koga bi za sve krivio...