Sreću, što je poznaju bozi, kuša
Onaj koji nasuprot tebi sjeda
Pa može iz blizine da te gleda
I milinu tvojih riječi sluša.
Sretan je, što čar osmijeha u taj mah
U srce prima. Taj osmjeh će, znam,
Za mene imati tako kobni dah.
Pa, ako te gledam samo na čas,
Ja ne mogu, dok usne moje dršću,
Tada baš ni jedan prozboriti glas . . .