UZ POSVETE SRPSKIH PISACA
U ovoj dragocenoj knjizi, rađenoj s puno ljubavi i strpljenja, autor je sakupio veliki broj posveta naših pisaca, koje su poređane po azbučnom redu.
Nema iole značajnije javne ili privatne biblioteke, kaže Popović, u kojoj se ne nalaze knjige sa posvetama. Pisci rado ispisuju posvete svojim čitaocima i prijateljima, ali neki od njih te posvete i štampaju.
Jovan Sterija Popović, slavni komediograf, svoju dramu „Tvrdica“, posvetio je Gavrilu Pekaroviću, doktoru medicine, svom velikom prijatelju, a Janko Veselinović u svom romanu Hajduk Stanko štampao je sledeću posvetu: „Junaku naših dana, velikom Srbinu, Nikoli Tesli, 19. vek plete ti venac slave. Dopusti mi da u njega upletem jedan skromni cvetak ubran sa naših polja i livada u kojima te je tvoja srpska majka uz pesmu uspavljivala.“
Miloš Crnjanski je svoj putopis Ljubav u Toskani posvetio „Gospođi Vidosavi Crnjanskoj“, kao što je i Meša Selimović svoj čuveni roman Derviš i smrt posvetio Darki, svojoj životnoj saputnici. Vasko Popa je sve svoje knjige posvetio Haši, supruzi sa kojom je proživeo čitav život. I Milovan Đilas, najpoznatiji disident u srpskoj književnosti, i jedan od najpoznatijih u svetu, svoj roman Izgubljene bitke, pisan u zatvoru u Sremskoj Mitrovici, posvetio je supruzi: „Štefici za ljubav, trpljenje, za postojanost“. U knjizi Stevana Raičkovića Čarolija o Herceg Novom je posveta: „U spomen Bojani, rano preminuloj supruzi“. Knjigu Zauvek i dan više Milorad Pavić je posvetio supruzi Jasmini.
Branko Ćopić, svoj roman Prolom, posvetio je majci Stoji, a Matija Bećković knjigu satiričnih tekstova koji su izlazili u listu „Svet“, posvetio je prijatelju Dušanu Radoviću.
Posvete, koje su pisci ispisivali, u različitim prilikama i povodima, svojim prijateljima, poznanicima ili običnim čitaocima, objašnjava Popović, otkrivaju prirodu odnosa, rečitost, vreme, osećanja... Najviše je škrtih posveta: sa prijateljstvom, sa odanošću, drugarski... Ali, nisu retke ni posvete koje govore o svetu i vremenu, kao što su one koje su ispisivali, na primer, Isidora Sekulić, Stanislav Vinaver i Ivo Andrić.
Jedna od najsadržajnijih, proročkih posveta, jeste ona koju je Andrić napisao na knjiziPripovetke, koju je objavila SKZ 1940. godine:
„Dragi gospodine Dučiću, neka vam ova moja crvena knjiga kaže ovo:
Vaše delo je postalo svojina jednog naroda; vašim imenom se zaklinju pokolenja. Ali, kad bi nešto bilo mogućno da jednom bude zaboravljeno vaše ime i izgubljeno vaše delo, tvrdo verujem da bi mladići i devojke tih dalekih naraštaja htijući da izraze ono što je najlepše u njima od bola i ljubavi, progovorili jezikom vaše poezije, našli iste, vaše, reči i usklike. To je sudbina velikih pesnika. Oduvek sam hteo da vam kažem ovo. Vaš iskreni Ivo Andrić.“
Nisu retki, dodaje Popović, ni pisci koji otuđuju svoje biblioteke i u antikvarijatima se mogu naći knjige sa posvetama. I to još za života pisaca. Posle njihove smrti potomci, to nije retkost, otuđuju knjige koje je od predaka dobijao kao znak prijateljstva, ljubavi, odanosti...
A šta se događa kada se prijateljstva raskinu?
Onda pisci obično brišu štampane posvete u narednim izdanjima svojih knjiga. Tako su Dobrica Ćosić i Oskar Davičo posle prekida intenzivnog druženja izbrisali posvete. To je uradio i Miodrag Pavlović koji je svoju glasovitu Antologiju srpskog pesništva (13–20. veka), objavljenu 1964. godine posvetio Vasku Popi, ali je u narednim izdanjima posveta izbrisana.
Erih Koš smatra da ne treba pisati posvete prijateljima: „Ako nam veruju, oni znaju ono što ćemo im napisati, a njihovim naslednicima ti konvencionalni redovi samo su na smetnji. Nisu pristali da te knjige bace, a zbog tih zapisa ne mogu ni da ih prodaju, čak ako bi u antikvarnici hteli da ih kupe.“
Ovaj mali rečnik posveta preminulih srpskih pisaca 20. veka, kaže Radovan Popović, pokušaj je otkrivanja jednog zanimljivog, nepretencioznog ugla srpskog književnog života.
Zoran Radisavljević