Nenad Čanak, autor ove zbirke-romana ili romana-zbirke ulazi u srpsku književnost sa jasno vođenom intelektualnom i poetičkom mišlju, sa izgrađenim stilom, sa izrazitim smislom za vizuelno…
… On Vojvodinu ne samo da poznaje i voli, on je savršeno razumeva i opisuje. Blatnjavu, razularenu, radenu, gospodsku, tragičnu…Smeštajući u svoje delo sudbine junaka koje spaja i porodično stablo, Čanak ispisuje tragične životopise svojih predaka, određujući nehotice i sudbine njihovih potomaka, koji, gle čuda, u ovim geografskim prostorima najčešće bivaju žrtve političkih i istorijskih okolnosti, a njihove tragične sudbine određene su pre fatumom nego njihovim tragičkim krivicama.Najpre, a govorimo samo o prošlom veku, Franjina, pa Perina, pa Titina, pa Slobina, Vojvodina postaje idealan poligon za igranje ljudskim sudbinama. Kao da se Zevs na trenutak zašitio Elade i koraknuo nad ravnicu.
Čanak svoje likove poznaje i voli, određujući im precizno biografske i biološke i sudbinske koordinate, bogato fabulirajući svoje povesti, razvijajuci, pritom, potpuno, konfliktne i motivacione sisteme. Zato je svaka od ovih pripovetki ,,prepričljiva’’ i pamtljiva.
Zanimala bi me recepcija ovog dela da Čanak u ovom trenutku nije ono što jeste.Onda bi ona bila lišena zluradosti, apriorističkog negiranja, razmotavanja Arijadninih niti... A toga će svega svakako biti. Kao što će biti i panegirika i hvalospeva, opet indukovanih političkim razlozima. A radi se o dobroj literaturi i dobrom piscu koji zaslužuju isključivo estetičke procene i komentare. Eto hleba, kada prestane da se bavi politikom, ili mu je politika dodeljena kao sudbina, kao njegovim junacima.