G.W.Leibniz
ISPOVEST FILOZOFA
Ako se Bog raduje sreći svih ljudi, zbog čega onda sve njih nije učinio srećnim? Ako ih pak voli sve, zašto mnoge od njih osuđuje? Zatim, ako je pravedan, zbog čega se pokazuje u toj meri nejednakim, da iz jedne, po svemu iste materije, tako reći iz iste gline, On stvara jednom posudu za čast drugi put za sramotu? I kako to da ne bude izvor greha kad ga je, mada je bio u mogućnosti da ga ukloni iz sveta, On hotimice dopustio? Ili, pak, kako da baš On nije stvorio greh kad je inače sazdao sve, a greh je, zar ne, deo tog sve? I šta ostaje od slobodne volje, ako se postavi nužnost greha i od pravednosti kazne, ako se izuzme slobodna volja? Šta znači, po tom, nagrada ako je sama milost postavila da se jedni imaju razlikovati od drugih i, konačno, ako je Bog poslednji uzrok stvari, šta ostaje u tom služaju da se pripiše ljudima, a šta sotoni?