KAKO DO JEZIČKE KULTURE
Ne jednom je ukazivano na to da novinari u javnim medijima, primerom svog govora, značajno utiču i na jezičku kulturu publike.
Ilustrovaćemo to sa samo nekoliko primera, kojih inače često ima u izobilju.
U medijima je, na primer, za nevešte govornike „spasonosna“ reč priča, reč koja se gotovo bez ikakvih kriterijuma upotrebljava za sve i svašta, gde joj ni po značenju ni po upotrebnoj vrednosti, mesto nije.
Svojevremeno smo, istina, ukazali na ovu ničim opravdanu „pojavu“, ali je nesmislena upotreba reči priča gotovo svesrdno prihvaćena ne samo od mnogih (jezički neobrazovanih) novinara, već se sve češće čuje i u kazivanju visoko obrazovanih intelektualaca i poslenika. Svakodnevno, naime, slušamo, osobito na televiziji, nesuvisle rečenice poput – „u nastavku vesti ide priča iz fudbala“; da ćemo biti u mogućnosti „da pogledamo priču koja se dogodila juče“; šta građani treba da znaju – „kad počnu priču oko upisa nekretnina“; koje „priče list ’Danas’ nudi“, kako će i „automobilske trke biti jedna zanimljiva priča“ itd.
Reč priča kao da je postala neka vrsta džokera, kojom govornici oskudnih izražajnih sposobnosti zamenjuju čitavu paletu drugih, „normalnih“ reči, takvih kao što su: problem, događaj, pitanje, tema, informacija, reportaža, napis, poduhvat, činjenica, odluka koje se zamenjuju jednostavnom rečju priča.
Suvišno je reći koliko se time jezik ne samo osiromašuje, već i govorni iskaz obesmišljava. Ovo tim više što neinventivni govornici reč priča uvode čak i u nemoguće obrte, takve, recimo, po kojima priča može – „da ide“, u koju (priču) se može „ući i/li izaći“, ili se priča može videti i pogledati, a po nekima priča može čak i da se popije itd.
Popularnost uživa i glagol očekivati. U standardnoj upotrebi radnja „očekivati“ svojstvena je uglavnom čoveku (sem kad su posredi značajni događaji, nedaće i sl.), ali po novinarskoj logici može biti i obrnuto: ne očekuje čovek (nekoga, nešto), obrnuto: čoveka očekuju – vesti, očekuju ga nastavci (članaka u novinama), očekuju ga emisije, informacije itd. Ovime su devalvirani regularni glagoli nalazi se, nastavljaju se, objavljuje se, piše, sledi i dr. Nekada se, recimo, govorilo: „Kakvo će vreme biti sutra?“, a danas – „Kakvo nas vreme očekuje sutra?“
Kad je stanje stvari takvo (a takvo je), neće začuditi ni rečenice TV-novinara (koje smo zabeležili): „Kako deca mogu da dođu u kandidaturu za izbor mis Mala sirena“; „Samo još jedno pitanje da vas pitam“; „Toni Bler će ostavku podneti u narednih dve godine“ (mesto „u naredne dve godine“); „Kišica se dešava“ (mesto „kišica pada“); „Pojavljivanje pred sudom će se dogoditi sutra“; „Narkomani mogu da budu nebezbedni za đake u školi“, a htelo se reći – da đaci (a ne narkomani) ne mogu biti bezbedni zbog narkomana, itd.
Sličnih primera možemo naći napretek, ali zaključak se može izvesti samo jedan: takva skliznuća tolerišu se u medijima nesmetano i publici lansira – nekorektan, onečišćen, obesmišljen i vulgarizovan (profesionalni) jezik, takav kojim se, kako reče jedan naš kolega, jezik grubo urušava, a da za to kao da niko i ne mari.
Zato je namera ove knjige upravo u tome da svojim komentarima i objašnjenjima (doumicama) ukaže na mnoge od jezičkih nepoznanica, ali i da reaguje na pitanja koja se u jezičkoj praksi javljaju kao nova ili nedovoljno apsolvirana, a na koja standardna lingvistička literatura ne daje (uvek) potreban ili dovoljan odgovor.
Međutim, ne samo da direktno odgovori na ono što bi moglo biti jezičko pitanje. Već i da čitaoce uputi da na osnovu ovde komentarisanih primera i objašnjenja mogu i sami, svojim zdravim jezičkim osećanjem i vlastitom jezičkom logikom, uvek iznaći dobra i validna rešenja za sve ono što bi moglo predstavljati jezičku nedoumicu.
U želji da u tome ova knjiga da pomogne, stavljamo je u ruke čitalaca s nadom da će zadatak koji ima valjano i ispuniti.
E. F.