Sven Hasel
RAZORITE PARIZ
"U ruci sam imao bombu. Nema sumnje da ju je imao i engleski vojnik. Zubima sam izvadio osigurač. Ležao sam i brojao. Dvadeset i jedan, dvadeset i dva, dvadeset i tri, dvadeset i četiri...Bomba je prozujala vazduhom prema Englezu. Na svom putu, susrela se s bombom koja je zujala vazduhom prema meni. Bacio ju je tačno u istom trenutku. Ali, nije bilo nikakve štete. Očigledno da smo imali iste reakcije, pa smo se obojica otkotrljali izvan njihovog dometa na vreme da spasemo žive glave. Skočio sam prema mitraljezu i grozničavo ispalio nekoliko metaka. Eksplodirala je i druga bomba. Ovaj put me je gotovo pogodio. Bljesnulo je ispred mene; moja glava, na sigurnom ispod šlema, osetila je to kao da puca po šavovima. Na trenutak sam osetio strah, a onda, gotovo istog trena, obuzeo me je mahniti bes. Sve do tog trenutka nisam lično mrzeo svog neprijatelja. Bilo je neophodno ubit ga. Sada je to postalo neko perverzno zadovoljstvo. Nisam imao nameru da umrem na blatnjavim poljima Francuske."