Oblast - POEZIJA

 

Gojko Đogo napisao je i objavio relativno mali broj pjesama. Toliko do tridesete napiše iole ambiciozniji skriboman. Možda razloge za to treba tražiti u činjenici da ovaj pjesnik piše o važnim i teškim temama o kojima se inače ne da previše kazati. A kada, sa druge strane, pogledate šta mu je sve poezija priredila, moglo bi se reći da je, u neku ruku, i pretjerao. Mnogi bi na njegovom mjestu već odustao i od pisanja i od čitanja.

Kao što je poznato – a ne bih se začudio da smo i to zaboravili – Đogo je 1981. godine objavio u beogradskoj „Prosveti“ knjigu pjesama Vunena vremena. Dežurni kritičari i sudski tumači za „stvari metričke“ pronašli su u njoj pjesme i stihove sa nedopustivim aluzijama na „najvećeg sina naših naroda i narodnosti“. Knjiga je zabranjena, cjelokupni tiraž uništen, a autor izveden pred sudiju i u burnom, sad već istorijskom procesu, osuđen na dvije godine zatvora. Valja odmah reći da se pred sudijama Đogo držao ponosno, braneći dostojanstvo poezije i pjesnika i pravo na slobodu pjevanja i mišljenja. A oreol žrtve i mučenika u ovom „obredu“ nosio je i nosi kao malo ko. Sve to, i sa ove vremenske distance, izgleda strašno i možemo samo da zamišljamo kako je zbog stihova osuđenom pjesniku bilo. Ali kad ovaj slučaj izmjestimo u širi, istorijski kontekst, pokazaće se da je naš pjesnik dobro prošao i da je kazna u odnosu na inkriminisano djelo u stvari blaga. 

Samo letimični pogled na istoriju gonjenja potvrdiće, makar i djelimično, ovu na izgled čudnu, možda i nepristojnu, ali nezlobivu tezu.

U Platonovoj „idealnoj državi“ za pjesnike nema mjesta, ni za elegičare, nekmoli za one koji će ružiti i začikavati božanstva. Iz Rima je slavni pjesnik Ovidije, o kome Đogo saučesnički pjeva, doživotno protjeran na Crno more. Pa i na Golgoti narod i narodni službenici stali su na stranu barabe, a dotukli Onoga koji je, uprkos carskoj sili, propovijedao ljubav, milost, istinu, izbavljenje i spas. U „prokletoj avliji“ ovakvoga bi jedva dočekali dobrodošlicom – takav jedan nam i treba – svirepo ga ismijali i još svirepije smakli. U slučaju jeresi, sličnoj ovoj koju je počinio naš pjesnik, Inkvizicija se nije dvoumila nijednog trenutka. U Lubjanki je svako ko promrmlja – nisam kriv – u startu dobijao deset godina. Čuveni pjesnik Osip Mandeljštam je glavom platio stihove u kojima mu Staljinov palac liči na nekog debelog crva. U NOB-u su za ovakve prekršaje likvidirali – po kratkom postupku. A da ovi današnji, nekim čudom, počnu da čitaju poeziju, Đogo bi bio lustriran zajedno sa svima koji ga hvale.

Ovi nasumce odabrani uzorci iz „istorije beščašća“, kao i noviji primjeri iz analognog prava, navode me na pomisao da bi za teško svetogrđe koje je svojom knjigom počinio Gojko Đogo, adekvatna kazna bila – višegodišnje progonstvo u Ulog, uz obavezu da se svakodnevno javlja nadležnim u Kalinoviku. 

Ali, šalu na stranu, jer je riječ o ozbiljnom pjesniku i o izuzetno vrijednom i višestruko značajnom djelu kome je naneta velika šteta time što je brutalno otrgnuto od čitalaca. Više godina Đogova knjiga je bila „vezana za mrca“ i sudskom odlukom svedena na jednu, gotovo vulgarnu dimenziju.

Kakav je, zapravo, pjesnik Gojko Đogo i šta je to tako strašno rekao što je sablaznilo javnost i ražestilo službene tumače? U pjesmi „Ispit zrelosti“ pjesnik veli:

 

 

Ali pjesnik će se odvažiti i reći – vragu da je crn, caru da je go, da ima kozje uši i „konjsku potkovu“. A carevina, „najbolji od svih svjetova“, ukazaće se u pjesnikovoj vizuri i mitskoj projekciji kao pakleno stanište, kao „kuća Crnboga“ čiji ukućani, odnosno podanici, žive u nemoćnom poniženju, „zavezanih jezika“, u tjeskobi, u laži i licemjerju, u strahu od sebe i od drugog, a ponajviše od ćudljivog mitskog božanstva, koje se u realnom životu, svakog trenutka, pojavljuje u različitim, najčešće čudovišnim obličjima. Podanici su prinuđeni da ga kako znaju umilostive, da se dodvore i ugode mu, kao u pjesmi „Junak naših dana“:

 

 

Ako tako radi junak, šta tek čine oni koji to nisu. Nema sumnje, a to hoću i da istaknem, kako Đogo aktuelizuje i do mitskih, grotesknih i čudovišnih razmjera razvija temu ketmanstva, o kojoj je sjajne stranice napisao čuveni poljski pisac Česlav Miloš. A ketmanstvo je, u najkraćem, skup raznovrsnih vještina koje podanici u tiraniji usvajaju, upražnjavaju i razvijaju da bi preživjeli – po svaku cijenu. Tu vještinu je do savršenstva dovela ona čudnovata ptica trohil koja živi u čeljustima krokodila hraneći se ostacima hrane, a koja u istoimenoj pjesmi kaže:

 

 

Ovakvih primjera koje je tegobno i navoditi, ima u ovoj knjizi na pretek. Iz razrađenih i monstruoznih principa filozofije ketmanstva i metafizike vlasti proishodi i razvija se u Vunenim vremenima još jedan zlokobni proces na koji želim da ukažem – proces demonizacije svijeta i bestijalizacije, „opšte poživotinjenje“ čovjeka i njegovog svijeta. Stvari i ljudi i ono što čine, svijet u kome borave, i onaj koji pamte i onaj koji sanjaju – sve je prožeto i posjednuto nečistim silama i zlim dusima koji se po mitskom običaju i navikama najradije prerušavaju u životinje. Otuda u Đogovim stihovima neprestano vrve – pauci, gusjenice, zmije, pacovi, štakori, ali i vuci, gavranovi, „zveri nad zverima“ i druga mitološka čudovišta. Ne pojavljuju se samo na sjenovitim i mračnim mjestima, već svuda i u svako doba, a naročito u vunenim vremenima. Ima ih u ljudima, u kućama, u knjigama, na ulicama, u omiljenim pjesničkim kafanama, na Terazijama, na Trgu Republike, na Dedinju, ali i u zavičajnim Badrljačama. Voljom mitske sile i pjesničke imaginacije u demona će se preobraziti i naš živopisni i kabaretski zanimljivi tiranin zbog koga će pjesnik i dopasti tamnice. 

Gojko Đogo nije, dakle, pjesnik koji se lirskim primjedbama osvrće na neke socijalne i moralne anomalije. On je u svojoj poeziji uspio da uhvati onaj „šum vremena“ o kojem govori Mandeljštam i da sliku savremene stvarnosti, u mitskoj projekciji, razvije u apokaliptičnu, orvelovsku viziju svijeta u kome nema mjesta za ljudskost, za ljubav, samilost i dobrotu, istinu, ljepotu i pravdu – za koje nas, inače, uporno ubjeđuju da više nisu, ako su ikad i bile, vrijednosti prvog reda.

Za razliku od većine pjesnika koji su potekli iz ovih hercegovačkih krajeva i čija je pjesma više oslonjena na epsko nasljeđe, Đogo radije poseže za basnama, bajkama, gatkama, bajalicama, kletvama, poslovicama i izrekama i drugim oblicima usmenog predanja i svu tu bogatu folklornu građu na originalan način upošljava u svojoj pjesmi.

Jezik ove poezije jeste jedna živa i opora mješavina zavičajnog govora, mitološkog odnosno demonološkog rječnika i ideološkog idioma i političkog trbuhozborstva, a sve to izvedeno u nekoj vrsti ezopovsko-orvelovske orkestracije.

I opet drugačije od nas u čijim se stihovima i rimama čuju odjeci deseterca, Đogo gotovo isključivo piše tzv. slobodnim stihom. Njegova je pjesma, po Andrićevom uputstvu, popinski gusto tkana, a biće da je radila i stupa, a bogme i karaboja koja je odavno promočila i naše pjesme i naše živote.

Trideset godina nakon objavljivanja, Đogova ključna knjiga nije izgubila na jezičko-stilskoj svježini, a u sadržinskom smislu možda je aktuelnija danas nego juče. Jer vunena vremena traju. Tuga pingvina takođe.