Sećanje nije zapečećena konzerva koju po potrebi otvorimo i zateknemo uvek isti sadržaj. Ono preobražava prošlost, upisujući joj sadašnje znanje, iskustvo i osećajnost. Zato priču o prošlom ( a svaki trenutak je već prošlost. Prokletstvo vremena je upravo u tome što ne uspevamo da uhvatimo i prožvivimo trenutak, neponovljuvost i punoću sadašnjosti, bez tereta prošlosti i neizvesnosti budućnosti) , dakle, govor o bilo čemu treba uzeti sasvim uslovno, kao mešavinu malo nehotičnih laži, malo stvarnog zaborava, malo dodvoravanja vlastitoj taštini, i sasvim malo iskrenosti, sve stopljeno u pitku cafe creme, u koju, umesto šećera, sipamo gomilu spletki.
Mlada devojka, zadubljena u književnost, usredsređena na filosofsku literaturu, obuzeta klasičnom muzikom - u takozvanom svakodnevnom običnom, opipljivom životu može da iskaže fatalnu nespretnost. I, jednostavno rečeno, promaši ljubav svog života!
Ovo bi, ukratko, mogao biti siže romana Marije Jovanović (1959) Spletkarenje sa sopstvenom dušom.
Reč je o prvom romanu spisateljice, po vokaciji, i profesora filozofije po obrazovanju. Za ovu knjigu vezan je i čitalački fenomen: čim se pojavila u prodaji ovoga leta, ubrzo je rasprodata, tako da je odmah štampan i drugi tiraž." - M. Ognjanović
Roman prati život devojčice, a potom devojke i zrele žene Marine, rođene intelektualke, koju sudbina u još nezrelim godinama sučeljava sa neodoljivim Grkom, simbolom njoj tako duhovno bliske Helade. Vasilis nosi dve vrhunske osobine: lepotu i dobrotu, on je otelotvorenje čulnosti: metafora antičke Grčke, iako u izbledelim farmerkama i "harli-dejvidson" čizmama...
Spletkarenje sa sopstvenom dušom roman je koji će zasigurno prigrliti širok krug čitalaca, koji će uživati u "malo stvarnog zaborava, malo nehotičnih laži, malo iskrenosti, sve stopljeno u café créme" serviranoj veštim literarnim postupkom autorke.