|
|
Žoze Saramago
Žoze Saramago (1922, Azinjaga – 2010, Kanarska ostrva), portugalski pisac, dobitnik Nobelove nagrade za književnost 1998. godine, rodio se u siromašnoj seljačkoj porodici bezemljaša, mukotrpno se školovao i završio mašinbravarski zanat u srednjotehničkoj školi u Lisabonu, gde se njegova porodica preselila kad je Saramagu bilo dve godine. U toj školi je, „za divno čudo, u nastavnom planu u to vreme, iako orijentisanom na tehničke nauke, bio pored francuskog i predmet portugalski jezik i književnost. Pošto kod kuće nisam imao knjiga (sopstvene knjige, koje sam sâm kupio, od para koje sam pozajmio od prijatelja, stekao sam tek u svojoj 19. godini), udžbenik portugalskog jezika, sa svojim antologijskim karakterom, otvorio mi je vrata književnog stvaralaštva“ (Autobiografija). Radio je kao automehaničar, referent u Zavodu za socijalno osiguranje, novinar, prevodilac, književni kritičar, kolumnista i urednik u više portugalskih dnevnih listova. Kao zamenik direktora jutarnjeg dnevnika „Diário de Nóticias“ smenjen je posle vojnog puča 1975. i otad se potpuno posvetio književnosti. Posle napada i cenzure portugalskih konzervativnih vlasti na njegov romanJevanđelje po Isusu Hristu 1991. godine, koje su sprečile njegovu kandidaturu za Evropsku književnu nagradu, preselio se na španska Kanarska ostrva, gde je umro 2010. godine od posledica upale pluća.
Svoj prvi roman Zemlja greha objavio je 1947. Posle toga, do 1966, nije prisutan na portugalskoj književnoj sceni. Od 1955. do 1981. bavio se novinarstvom i prevođenjem (Per Lagerkvist, Žan Kasu, Mopasan, Andre Bonar, Tolstoj, Bodler, Anri Fosijon, Žak Romen, Hegel, Rejmond Bajer i dr.). Kao urednik u jednoj lisabonskoj izdavačkoj kući, upoznao je i sprijateljio se sa najznačajnijom savremenim portugalskim piscima toga doba, pa je objavljivanje zbirke Moguće pesme1966. označilo njegov povratak u književnost. Otad slede brojne njegove zbirke pesama, romani, zbirke priča, kritike i politički tekstovi koje je objavljivao kod najznalajnijih izdavača i u poznatim portugalskim književnim i dnevnim novinama: Verovatno radost (pesme, 1970), Priče s ovog i s onog sveta (1971),Putnička torba (priče, 1973), Godina 1993 (poema, 1973), Beleške (politički članci, 1974), Gledišta izvesnog DL (političke polemike protiv diktature, 1974), Kvaziobjekat (zbirka priča, 1978), Putovanje kroz Portugaliju (putopis, 1981) i romani Priručnik slikarstva i kaligrafije (1977), Samonikli (1980),Baltazar i Blimunda (1982), Godina smrti Rikarda Reiša (1984), Kameni splav (1986), Povest o opsadi Lisabona (1989), Jevanđelje po Isusu Hristu (1991), Esej o slepilu (1995), Sva imena (1997), Pećina(2001), Udvojeni čovek (2003), Esej o vidovitosti (2004), Smrt i njeni hirovi (2005) i Kain (2009). Napisao je i drame Noć (1979), Šta da radim sa ovom knjigom? (1980), Drugi život Franje Asiškog(1987) i In Nomine Dei (1991).
Pristupio je Portugalskoj komunističkoj partiji 1969. ali je sebe smatrao pesimistom i ateistom. Saramagov anarhokomunizam i oštra kritika monarhizma i katolicizma, kao i njegov politički angažman, kritika Evropske Unije i Međunarodnog monetarnog fonda podstakli su neke kritičare da ga uporede sa Orvelom: „Orvelova odbojnost prema Britanskoj imperiji istovetna je sa Saramagovim krstaškim ratom protiv imperije u vidu globalizma.“
Pre dodeljivanja Nobelove nagrade 1998, dobio je 1995. Kamoišovu nagradu, najprestižniju nagradu za pisce portugalskog književnog izraza.
Žoze Saramago
SVA IMENA
Glavno mesto radnje ovog kafkijanskog romana je Centralni registar matične službe, sa svojom strogom hijerarhijom i armijom bezimenih činovnika koji u lavirintu kartoteka, kad traže neki dokument, moraju da vuku za sobom „Arijadnin konac“ kako bi uspeli da se vrate. Među njima se izdvaja samo „Gospodin Žoze“, jedini lik koji ima ime. Ni on ni drugi ljudi u romanu nemaju psihološke karakteristike, ne znamo koliko su stari, ne znamo čak ni kako izgledaju.
Kad ne obavlja svoj dosadan pisarski posao, Gospodin Žoze upražnjava neobičan hobi: kradom od nadređenih uzima iz Registra fascikle i iz njih vadi isečke iz novina o poznatim ličnostima. Jednom prilikom slučajno će uzeti fasciklu nepoznate žene, čija će sudbina početi da ga opseda. Iako zna kako može da je pronađe, on to ne želi jer mu veće uživanje predstavlja traganje za pojedinostima iz njenog života, što će ga odvesti u mnoge, čak i opasne avanture...
„Snažna parabola o apsurdnosti čovekovih pregnuća.“
Robert Irvin, The New York Times
Žoze Saramago
PUTOVANJE KROZ PORTUGALIJU
Dobitnik Nobelove nagrade!
Nezaboravno putovanje kroz predele, istoriju i kulturu Portugalije.
Putovanje nikada nema kraj. Samo putnici imaju kraj. A čak i oni mogu produžiti putovanje u sećanju, u pamćenju, u pripovedanju. Kada je putnik seo na pesak plaže i rekao: „Nema više šta da se vidi“, znao je da nije tako. Kraj jednog putovanja tek je početak drugog. Treba videti ono što niste prvi put videli, videti ponovo ono što ste već videli, videti u proleće ono što ste videli leti, videti noću ono što ste videli danju, biti na suncu onde gde je ranije pala kiša, videti useve kako bujaju, zreo plod, pomeren kamen, senku koja ne beše tamo prethodni put. Potrebno je vratiti se starim stopama da bismo ih ponovili, i da bismo ucrtali nove puteve pored njih. Potrebno je ponovo započeti putovanje. Uvek...
Žoze Saramago
PUTOVANJE JEDNOG SLONA
Dobitnik Nobelove nagrade!
Zadivljujuća priča o slonu, njegovom čuvaru i njihovom putovanju po srednjovekovnoj evropi zasnovana na istinitom događaju.
Po značaju i književnoj poruci Putovanje jednog slona nesumnjivo se može nazvati testamentarnim Saramagovim delom. Godine 1551. portugalski kralj Žoao III poslao je nadvojvodi Maksimilijanu neobičan svadbeni dar: jednog indijskog slona u pratnji njegovog čuvara, koji su dotad čamili zanemareni na dvorskom imanju u Lisabonu. U Saramagovoj književnoj interpretaciji ovog istorijskog događaja, karavan koji predvode sam nadvojvoda i njegova žena, sa štitonošama i volujskim zapregama koje tegle hranu za slona, kreće polako na put – kroz Portugaliju i Španiju, morem do Italije, pa preko Alpa sve do carske Vijene, u kojoj nadvojvoda stoluje u kući Habzburga.
Žoze Saramago
JEVANĐELJE PO ISUSU HRISTU
Dobitnik Nobelove nagrade.
Njеgоvо је tеlо lеžаlо, nаpеtо, čvrstо, ukrućеnо, а nаd njimе stајаšе оnа, Mаriја Mаgdаlеnа, gоvоrеći, Оpusti sе, bеz brigе, miruј, pusti dа sе ја brinеm о tеbi, i tаdа оsеti dа је јеdаn dео njеgоvоg tеlа prоdrо u njеnо tеlо, kаkо sе оkо njеgа stеžе prstеn оd vаtrе, u nаlеtimа, kаkо mu tеlо trеsе drhtаvicа, kао ribа kоја sе trzа, bоri sе i bеži uz krik, ali nеmоgućе, ribе nе urliču, tо је biо njеgоv krik, dоk је Mаriја, stеnjući, pаlа prеkо njеga žеlеći dа sа njеgоvih usаnа pоpiје krik, pоhlеpnim pоljupcеm kојim је izаzvаlа јоš јеdаn bеskrајni tаlаs drhtаvicе u Isusоvоm tеlu.
U ovom jevanđelju po Saramagu Spasitelj nosi auru čovečnosti daleko veću nego što tvrdi Biblija. Za jedne, bliske revnosnim hrišćanima, roman je bogohulno antijevanđelje, za druge impresivna priča o ljubavi i ljudskoj žrtvi, o dvadeset vekova ljudskih patnji koji su usledili...
Žoze Saramago
SMRT I NJENI HIROVI
U ponoć 1. januara, u jednoj neimenovanoj zemlji, na misteriozan način smrt prestaje da posećuje njene stanovnike. Od tog trenutka niko više ne umire i odgovor na ovu neverovatnu pojavu nisu u stanju da daju ni naučni, ni državni, ni crkveni autoriteti. Preko noći propadaju osiguravajuća društva, preti bankrot penzijskog sistema, a i hrišćansko učenje o vaskrsenju ozbiljno je dovedeno u pitanje... Kako obični ljudi doživljavaju smrt u ovim okolnostima, na šta su, uprkos prvobitnom ushićenju, spremni da bi je se ponovo domogli – pripoveda se u ovom romanu baroknog stila i raskošne imaginacije, još jednoj Saramagovoj alegoriji koja dotiče večna pitanja čovekovog postojanja i njegove sudbine.
Saramagova proza je glas koji obuhvata sve glasove, kao univerzalni unutrašnji žamor. Oni koji nisu čitali Saramaga ranije biće zaprepašćeni već od prve stranice romana, čim pripovest otpočne rečima: „Sledećeg dana niko nije umro.“
Stiven Pul, Guardian
Na početku romana, kada smrt prestane da ubija, obični ljudi su ushićeni. Shvataju da su se domogli „najvećeg sna čovečanstva od njegovog prapočetka”. S vremenom, za trezvenije umove, kraj umiranja pretvara se u pretnju: „Ako ne počnemo ponovo da umiremo, za nas nema budućnosti!“
D. T. Maks, The New York Times
Saramago preobraća smrt u ljudsko biće, ona postaje žena, i to, prema pišćevoj zamisli, dama tridesetih godina, dezorijentisana, prelepa, pomalo sita svog drevnog zanata, štaviše, ako se tako može reći, pomalo tužna.
La Revelacion
Smrt i njeni hirovi preispituje niz teoloških i metafizičkih pitanja o poželjnosti utopije, mogućnosti raja i pravih osnova religije.
Džejms Vud, The New Yorker
Briljantna satira koja zadire u prirodu smrtnosti.
Ben Bolig, The Observer
Žoze Saramago
SLEPILO
U neimenovanom gradu neimenovane države, iznenada oslepi čovek koji u kolima čeka da se promeni svetlo na semaforu. Međutim, umesto da bude u mraku, on sve vidi belo, kao da je „u magli ili je upao u more mleka“. Dobri Samarićanin se nudi da ga odveze kući (a posle toga mu ukrade kola); supruga taksijem odvodi muža u obližnju kliniku, gde preko reda dospevaju u doktorsku ordinaciju...
|
|