Velike misli ne stare, premda se ponekad zaboravljaju; i da ne bismo uzaman trošili napore u iznalaženju novih definicija, neophodno je da, strpljivo i bez predrasuda, zaplovimo velikim okeanom ideja s kojima su se naši preci vekovima nosili. Knjige poput ove, koju čitalac ovog časa ima u rukama, dragocen su kompas na tom bezmernom moru, prepunom bogatih i plodnih ostrvaca. Naravno, nemoguće je sva ta ostrvca obići i proučiti - za to nam, upravo, služe ovakve knjige, poput zemljopisnih karata koje nam ukazuju na prave puteve.
Žika Bogdanović (iz Predgovora knjige MALA KNJIGA VELIKIH MISLI)
PREDGOVOR
MISLI KOJE DRŽE SVET
Jednom je prilikom Ogist Kont rekao da je “prošlost ta koja
upravlja sadašnjošću” i ta njegova misao, takođe sročena kao
aforizam, trebalo je da nam kaže da ljudi prošlosti, svojom
mišlju i svojim delom, trajno žive u nama. Svako novo doba
sazdano je na mudrostima prethodnih vremena; i poruke koje
nam od njih stižu, makar mi toga ne bili svesni, one su koje
bitno određuju i naše današnje postojanje.
Nemoguće je danas, bilo kom pojedincu, da iščita nepregledne
tomove knjiga iz prošlih vremena i iz njih izvuče često
već zaboravljena saznanja; međutim, ono što je moguće jeste - u
knjigama poput ove koju imamo pred sobom - vratiti se idejama
koje su nekad nosile sva obeležja velikih otkrića. Te ideje,
nastale u davnim trenucima promišljanja i nadahnuća, u ovo
naše doba isto su toliko žive kao i u vremenima kada su, kao
biseri, nastajali i u najneuglednijim školjkama. I zato za njima
valja tragati ne samo u delima koja su svojom veličinom
obeležavala čitave civilizacije, već i u ponekad marginalnim
delima koja su ostala da žive zahvaljujući možda jednoj jedinoj
rečenici - rečenici koja se, prebrođujući ponore vremena, javlja i
kao naša današnja, suštastvena istina.
Misli velikih ljudi nisu, obavezno, i velike misli; međutim,
samim tim što čine izraz dubokih uvida i saznanja ljudi koji su
težili poimanju sveta, i posebno, ljudske prirode i ljudskih vizija,
one su izvanredan dokument; i sažete u jezgrovite aforizme, one
su dragocen putokaz. Niko, naravno, ne smatra da se, najdoslovnije,
u životu treba njima rukovoditi; tuđa shvatanja nisu
naša hrana, ali jesu naše nadahnuće. Sve što je lepo rečeno i
moja je misao, govorio je jedan drevni grčki filosof; međutim,
ono što je pri tom imao na umu jeste da smo svi mi uživaoci
zajedničkih plodova čovečanstva. Sve što je dobro i umno
sročeno, odista, pripada svima; ali da bismo bili dostojni baštinici
prošlosti neophodno je da je što bolje upoznamo i, što je
najvažnije, da je koristimo na dalju svoju dobrobit.
Velike misli ne stare, premda se ponekad zaboravljaju; i da
ne bismo uzaman trošili napore u iznalaženju novih definicija,
neophodno je da, strpljivo i bez predrasuda, zaplovimo velikim
okeanom ideja s kojima su se naši preci vekovima nosili. Knjige
poput ove, koju čitalac ovog časa ima u rukama, dragocen su
kompas na tom bezmernom moru, prepunom bogatih i plodnih
ostrvaca. Naravo, nemoguće je sva ta ostrvca obići i proučiti -
za to nam upravo, služe ovakve knjige, poput zemljopisnih
karata koje nam ukazuju na prave puteve.
Šta su filosofi, naučnici, književnici, umetnici, političari,
teolozi, prirodnjaci imali da kažu o ljubavi i moralu, sumnji i
veri, mladosti i starosti, zločinu i kazni, rodoljublju i izdaji?
Nesumnjivo, mnogo toga što je judski um mogao zahvatiti iz
bezdana postojanja. Neki od njih nastojali su da elegantno
sročenim rečenicama sažeto izraze uvide svog uma i svoje duše;
neki su ih, opet, u dramskim i narativnim kolopletima svojih
dela, oblikovali kao gotovo usputne koordinatne sisteme ljudskih
sudbina. Međutim, u oba slučaja, misli i saznanja s kojima se
susrećemo javljaju nam se kao autentična slika ljudskog samoponiranja.
I jedino što je pri tom važno jeste izbor: pravi izbor
ljudi kojima ćemo se obratiti za saznanja, i pravi izbor tema u
kojima ćemo potražiti odgovore.
Ova knjiga, očigledno, i u jednom i u drugom uspešno
ispunjava svrhu s kojom dolazi na ovaj naš nemirni, pometeni i
znanja žudni svet.
Žika Bogdanović