ZBORNIK O LIRSKOJ I DRAMSKOJ POEZIJI LJUBOMIRA SIMOVIĆA
Među savremenim srpskim književnicima, malo je onih koji su tako svestrani i plodotvorni, a istovremeno, izuzetno cijenjeni, kao Ljubomir Simović (Užice, 1935), redovni član Srpske akademije nauka i umetnosti – pjesnik, dramski pisac, književni kritičar, esejista i publicista. Svojim radom, Simović je stekao međunarodnu afirmaciju i status jednog od najznačajnijih i najuticajnijih živih srpskih pisaca. U njegovom obimnom i žanrovski raznovrsnom opusu, centralno mjesto i najveći značaj imaju pjesnička i dramska ostvarenja. Objavio je petnaest zbirki pjesama: Slovenske elegije (1958), Veseli grobovi (1961), Poslednja zemlja (1964), Šlemovi (1967), Uoči trećih petlova (1972),Subota (1976), Vidik na dve vode (1980), Um za morem (1982), Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici hilandarskoj (1983), Istočnice (1983), Gornji grad (1990), Igla i konac(1992), Ljuska od jajeta (1998), Tačka (2004), Planeta Dunav (2009); te četiri drame: Hasanaginica, Čudo u „Šarganu“, Putujuće pozorište Šopalović i Boj na Kosovu .
Simović je za svoj pjesnički i dramski rad dobio preko dvadeset književnih i pozorišnih nagrada. Njegove pjesme i drame prevedene su na mnoge jezike i ostvarile su veliki uspjeh u inostranstvu. Razumljivo je, otuda, što ova dva vida Simovićevog stvaralaštva i dalje privlače najviše pažnje književne kritike. Tako je bilo i na naučnom skupu koji je održan u okviru trideset šestih pjesničkih susreta Pjesnička riječ na izvoru Pive, 22. juna 2006. godine, u porti pivskog manastira Uspenja presvete Bogorodice.
Zbornik radova sa pomenutog naučnog skupa uredio je prof. dr Jovan Delić, a objavljen je 2010. godine u izdanju Beogradske knjige i Centra za kulturu Plužine, pod simbolično-metaforičnim naslovom Pogled na dve obale. Podnaslov O lirskoj i dramskoj poeziji Ljubomira Simovića, na izvjestan način razotkriva simboliku naslova i preciznije upućuje na suštinsku tematiku zbornika. Naslovu, odnosno podnaslovu, odgovara i dvodijelna struktura zbornika. Naime, pored prva tri teksta koja imaju funkciju uvodne cjeline, u sadržaj zbornika ušlo je četrnaest radova, koji su raspoređeni u okviru dvije tematske cjeline. Prva cjelina O lirici i poetici Ljubomira Simovića, sadrži devet radova koji se odnose na lirsku poeziju i poetiku, a druga Onostranost ovostranog, objedinjava pet radova posvećenih dramama Ljubomira Simovića.
Na samom početku zbornika, u prvom tekstu uvodne cjeline, prezentovana je kratka biografija Ljubomira Simovića. Iako prilično sažeti, navedeni bio-bibliografski podaci su vrlo informativni i predstavljaju dobar uvod u raspravu o Simovićevom pjesničkom i dramskom opusu, te istovremeno svjedoče da je riječ o književnom i kulturnompregaocu čiji rad zavređuje svestraniju ocjenu naučne i stručne javnosti.
Slijedi tekst Jovana Delića Strah od potopa, za koji u napomeni stoji da je Besjeda o Ljubomiru Simoviću na trideset šestim pjesničkim susretima „Pjesnička riječ na izvoru Pive“. Shodno namjeni, dio Delićevog rada ima prigodan karakter i sadrži pozdravnu riječ upućenu Ljubomiru Simoviću i učesnicima pomenute manifestacije. Težište izlaganja naznačeno je, osim u naslovu simboličnog karaktera, i u podnaslovu: O jednom tematskom rukavcu u pjesništvu Ljubomira Simovića. Delić, naime, u ovom radu na konkretnim primjerima iz osam pjesama (Poplava, Pitalica o prazniku, Krčma na Konderu,Autoportret sa poplavom i skakavcem, Kratak opis oluje nad Beogradom, Pogled sa beogradske tvrđave prema severu, Ukrcavanje u Nojev kovčeg kod Beograda i Molitva iz potopa), pokazuje kako Simović „temu potopa varira više puta dajući joj uvijek nova značenja“.
Uvodnu cjelinu zbornika zatvara kratak tekst Ljubomira Simovića, iz čijeg sadržaja se vidi da je to, zapravo, prigodan govor koji je Simović održao u porti pivskog manastira Uspenja presvete Bogorodice, u ljeto 2006. godine, na trideset šestim pjesničkim susretima Pjesnička riječ na izvoru Pive, a „čudo je“, kako on ističe u ovom obraćanju organizatorima i učesnicima skupa, „da se kod nas nešto održi celih trideset šest godina“.
Tematski dio zbornika i prvo poglavlje O lirici i poetici Ljubomira Simovića otvara rad Milosava Tešića Obeleženo i neobeleženo, ruku pod ruku. U ovom ogledu Tešić problematizuje „traganje za rečima kao vernim odrazom onoga što pesnik, pod pritiskom određenog osećanja, želi da iskaže“. Kao polazište za svoja razmatranja Tešić uzima Simovićevu prvu zbirku pjesama, Slovenske elegije. On ukazuje da se Simović, već u ovoj zbirci, suočio s jednim od osnovnih pitanja pjesničkog stvaralaštva – sa pitanjem „verbalnog ovaploćenja nekog pesničkog doživljaja“. Ilustrativnu potvrdu za ovo zapažanje, Tešić pronalazi u Simovićevoj pjesmi Traženje reči, za koju, takođe, tvrdi da je u osnovi autopoetička.
Pitanje poetike, odnosno autopoetike Ljubomira Simovića, upotpunjava se u narednom tekstu zbornika – raspravi Bojane Stojanović-Pantović O nekim poetičkim osobenostima „Snevnika“ Ljubomira Simovića. Nakon uvodnih napomena teorijske prirode, autorka se osvrće na Snevnik, kao na djelo koje, kako ona kaže, „svakako razmiče i problematizuje postojeće žanrovske granice, ali istovremeno nudi čitaocu neku vrstu autopoetičke odgonetke o razlozima i uslovima za njegov nastanak i neobičan karakter“. Navodeći kao primjere nekoliko zapisa iz Snevnika, Bojana Stojanović-Pantović pokušava da problematizuje njihovo značenje u širem poetičkom kontekstu Simovićeve pjesničke, dramske i prozne umjetnosti. Imajući u vidu brojna pitanja, koja se pri tom nužno nameću, autorka dolazi do zaključka da „Snevnik Ljubomira Simovića predstavlja više nego dragocen dokument o različitim oblicima tekstualnosti sna“.
Rad Lidije Delić Nasleđe karnevalske kulture u poeziji Ljubomira Simovića je veoma interesantan i sadržajan, jer u jednom širem, sintetičkom luku sagledava naznačeni problem i dolazi do originalnih zaključaka koji se odnose na znatan dio Simovićeve poezije. Autorka polazi od opšteprihvaćenih teorijskih shvatanja Mihaila Bahtina o karnevalskoj kulturi i sistemu mišljenja na kojem se ona temelji, predstavljenih u knjizi Stvaralaštvo Fransoa Rablea i narodna kultura srednjeg veka i renesanse. Analizom odabranih pjesama (pjesme Pitalica o prazniku, Veliki ribolov, Gozba, pjesme iz ciklusa Šlemovi, Grobar igumanu, Balada o Stojkovićima, Rugalica o vinu i Molitva svetom Nestoru koji je ubio alu a iz nje postali miševi gušteri zmije i druga gamad), Lidija Delić pokazuje kako se iz Simovićevog obimnog pjesničkog opusa izdvaja čitav niz žanrovski i tematski raznolikih pjesama, koje su na određen način bliske karnevalskoj kulturi i karnevalskom tipu mišljenja. U skladu s tim, razumljivo je što je, kako ona kaže, groteska „postala jedno od stilskih i poetičkih načela i dominanti date linije Simovićevog stvaralaštva“. Tim povodom autorka, takođe, naglašava da kod Simovića postoji znatan otklon prema izvornoj predstavi karnevalske kulture, što je, u određenom smislu, odlika svekolikog modernog pjesništva i moderne književnosti.
Značajan prilog zborniku predstavlja i još jedan rad Jovana Delića, koji nosi pomalo neobičan naslov Da li se Nikolija preziva Stojković? Podnaslovom O dvjema pjesmama Ljubomira Simovića, upotpunjen je smisao i značenje naslova. Naime, kako se u dvije Simovićeve pjesme – Baladi o Stojkovićima i Jutro na Međurječju – pojavljuje lirski lik Nikolije, Delić pokušava da odgovori na pitanje da li je Simović u svojoj pjesničkoj viziji imao istu osobu. Nakon detaljne analize Balade o Stojkovićima, a potom i pjesme Jutro na Međurječju, Delić dolazi do zaključka da „Simovićeva pjesma Jutro na Međurječju jeste zapravo balada o Nikoliji, pandan Simovićevoj Baladi o Stojkovićima, s tom razlikom što su smijeh, humor i groteska znatno redukovani u Nikolijinoj pjesmi; gotovo da ih nema.“ Na samom kraju, autor još dodaje i sljedeće: „A Nikolija jeste Stojkovića soja; kod njih žene, barem u poeziji, ne mijenjaju prezime. Nikolija se, doista, preziva Stojković.“ Tako, u šaljivom stilu, Jovan Delić završava svoju raspravu i daje konačan i nedvosmislen odgovor na pitanje postavljeno u naslovu.
I prilozi koji slijede u ovom dijelu zbornika predstavljaju vrijedne studije koje produbljuju i proširuju kritičke vidike na poeziju i poetiku Ljubomira Simovića. Tako Veroljub Vukašinović u radu Molitva trećoj ruci, na originalan način tumači Simovićevu pjesmu Deset obraćanja Bogorodici Trojeručici Hilandarskoj. Slijedi prilog Gojka Božovića Tačka i epifanija, u kome autor, na određenim primjerima iz Simovićeve poezije, pokazuje kako se „epifanija otkriva kao ključno oblikovno načelo u knjiziTačka i kao jedno od najvažnijih oblikovnih načela u ukupnoj Simovićevoj poeziji“. Zbirka pjesama Tačka bila je inspirativna i za Žarka Đurovića, koji u radu Kritičke refleksije o zbirci pjesama „Tačka“ Ljubomira Simovića, smjelo procjenjuje da ova zbirka „sadrži u sebi znakove vrijedne i neponovljive poezije“, kao i da „spada u sami vrh savremenog srpskog pjesništva“. Kritički osvrt Aleksandra Milanovića Poetska potraga za poreklom i značenjem reči, posvećen je Simovićevoj pjesmi Sinjajevina. Posljednji tekst u ovom dijelu zbornika je rad Jovana Ljuštanovića pod metaforičnim naslovom Dečja duša Ljubomira Simovića, u kome je dat svojevrstan analitički pregled svega onoga što se u stvaralaštvu Ljubomira Simovića, bilo kojim putem, može dovesti u blisku vezu sa pojmom djetinjstva, odnosno književnosti za djecu.
U drugoj tematskoj cjelini Zbornika, posvećenoj dramskoj poeziji Ljubomira Simovića, kao što smo već pomenuli, našlo se pet radova koji predstavljaju značajne priloge o dramskom stvaralaštvu Ljubomira Simovića. Stiče se utisak da je temeljna koncepcija zbornika bliska mišljenju Vesne Janković u radu Onostranost ovostranog – vidik na dve obale Ljubomira Simovića. Naime, kroz njen rad se provlači i razvija teza da je Simović pjesnik i kad piše drame, što je podudarno sa podnaslovom zbornika, koji glasi O lirskoj i dramskoj poeziji Ljubomira Simovića (Istakla V. M.). Veoma zanimljiva zapažanja donosi i Ljiljana Pešikan-Ljuštanović u radu Ambivalentna priroda čuda i čudotvorca u „Čudu u Šarganu“ Ljubomira Simovića. Branko Brđanin autor je priloga pod naslovom Drugi Simovićev „Boj na Kosovu“: tekst i kontekst. Ista drama našla se i u središtu pažnje Aleksandra Damnjanovića, čiji rad zapravo predstavlja, kako u naslovu stoji, Projekat za komponovanje muzičke drame po pozorišnom komadu „Boj na Kosovu“. Rad Zlatka Grušanovića Tri drame Ljubomira Simovića bavi se uočavanjem, opisom i klasifikacijom osnovnih strukturnih elemenata (prostor, vrijeme, likovi, govor, priča i kompozicija) u dramama: Hasanaginica, Čudo u „Šarganu“ i Putujuće pozorište Šopalović. To je ujedno i posljednji rad, kako u ovom dijelu zbornika, tako i u cijeloj knjizi.
Ne ulazeći u detaljnije opisivanje vrijednosti svakog od radova u zborniku posvećenom lirskoj i dramskoj poeziji Ljubomira Simovića, nastojali smo da potencijalne čitaoce, bar ukratko, upoznamo sa njegovim sadržajem. Nema sumnje da je riječ o vrijednom zborniku, koji svojim prilozima upotpunjava dosadašnju sliku o pjesničkom i dramskom radu Ljubomira Simovića, ali istovremeno otvara i neka nova poetička pitanja. U tom smislu, ovaj zbornik, ne samo da bi trebalo postati nezaobilazna literatura za sve one koji se ozbiljnije namjeravaju baviti stvaralaštvom Ljubomira Simovića, nego se može smatrati i pravom riznicom tema za neke buduća istraživanja.
Vesna Mićić