Gordana Maletić
Jelena Račić
ZMAJOGNJENA PRIČA
Pet gizdavih žućkastih zmajeva krasilo crven tepih u sobi. Behu raspoređeni po jedan u svakom uglu, a njihov starešina, Grubiša, nalazio se u samoj sredini, što mu je davalo pravo da zapoveda.
-Ognjene, Mladene, Žarko, Nebojša, jeste li naoštrili kandže?
-Jesmo, kako da nismo! - odgovorili bi spremno zmajevi.
-A jeste li očistili zube?
-Jesmo, kako da nismo! - nastavljali bi u glas.
-A jeste li ufitiljili brkove?
-I to - odgovorili bi preko volje.
-A sada - nastavljao bi Grubiša - vežba sipanja vatre. Na moj znak, počnite što jače možete.
U tom bi se začuo fijuk pomešan s krkljanjem.
-To je nešto slabo - gunđao bi Grubiša.
-Otkud smemo jako da duvamo, zapalićemo tepih, pa šta onda? - bunio bi se Mladen.
-Pa, jeste...na mestu voljno.
-E, što je dosadan - nezadovoljno će Ognjen jednog jutra.
-Gnjavi nas svaki dan. Šta on zamišlja, nije mi jasno.
-Nego, da mi njega pitamo gde su princeze - doseti se Mladen.
-Stvarno, gde su princeze? - upita Ognjen.
-Doći će kad-tad - ubedljivo će Grubiša.
-Al ti je odgovorio, mani ga Mito - ljutito će Žarko. Za četiri godine otkako smo u ovoj sobi, nijedna se nije pojavila, a timarimo se svaki dan...